Prevencija bolesti i edukacija: što moj dečko i ja nismo znali?

Prevencija bolesti i edukacija: što moj dečko i ja nismo znali?

by Urednik, 19. listopada 2017.

Prije nekoliko godina, ginekologinja mi je ostavila poruku na telefonskoj sekretarici da je nazovem. Nedugo prije njenog poziva obavila sam godišnji ginekološki pregled, a moja liječnica mi je prije obično rezultat javila preko telefona. Zabrinula sam se da vijesti nisu dobre.

Moja ginekologinja nikad ne osuđuje i uvijek je vrlo smirena.  Stoga, kad mi je rekla da su nalazi PAPA testa neuobičajeni i da pokazuju tragove HPV-a, nisam paničarila. Imala sam 23 godine i do tada još nisam imala neregularan PAPA test, ali liječnica me je uvjeravala da je sve u redu i da vjerojatno samo trebam obaviti neke dodatne pretrage.

Srećom, dobila sam dijagnozu 2009. godine, tri godine nakon što je Merck objavio svoju One Less (Jedna manje) kampanju kako bi oglašavao prvo HPV cjepivo – Gardasil.  Nikad se nisam cijepila, ali vijesti koje su se vrtjele oko te kampanje navele su me da naučim mnogo putem letaka u liječničkoj ordinaciji. Znala sam da je HPV spolno prenosiva bolest i znala sam da u nekim slučajevima može dovesti do raka. Ali sam također znala i da HPV nije rak. I znala sam da je HPV poprilično  rasprostranjen i uobičajen, što me je također tješilo.

Liječnica mi je rekla da bih trebala obaviti kolposkopiju, što je zapravo  temeljitiji PAPA test pri čemu liječnik/ica koristi fancy mikroskop, kojeg nazivaju, pogađate, kolposkop, a s kojim ispituje cerviks tražeći displazije, odnosno abnormalne stranice. Zvučalo je relativno jednostavno, pa mi je liječnica preporučila svoju kolegicu, te sam odmah dogovorila termin.

Sama kolposkopija je bila bezbolna, međutim, nova liječnica je primijetila neke displazije i rekla da bi htjela napraviti biopsiju radi sigurnosti. Srećom, cervikalna biopsija obično nije bolna (ima neke veze s vrstom tkiva) pa sam se mogla opustiti. Cjelokupna procedura je trajala oko petnaest minuta. Kad je bilo gotovo, liječnica mi je rekla da ću vjerojatno krvariti i da ne bih smjela imati spolne odnose dva tjedna te da moram doći po nalaze za nekoliko tjedana.

Rezultati su pokazali da sam imala displaziju niskog stupnja. Nerazvijene stanice imaju otprilike jednake mogućnosti da nestanu same od sebe kao i da se razviju u visoko razvijene ili pak kancerogene stanice. Liječnica me je savjetovala da se stanice uklone putem elektorkirurške procedure, poznatijom pod nazivom LEEP. Oboje, i doktorica opće prakse i specijalist su mi objasnili da ću možda morati obaviti ovu proceduru, ovisno o rezultatima, pa sam već bila upoznata s detaljima procedure. Uglavnom, LEEP podrazumijeva korištenje malene cijevi pod naponom koji spaljuje problematični dio cerviksa.

Rečeno mi je da je LEEP relativno čest, ali nisam poznavala nijednu ženu koja je bila na takvom zahvatu. Poprilično sam otvorena kad je riječ o mojim osobnim stvarima (kao dokaz tome može poslužiti moja voljnost da o svom zdravstvenom stanju pišem na internetu), pa sam spomenula ovu proceduru svojoj prijateljici. “Ja sam morala to obaviti prije nekoliko godina. Bilo je grozno”, rekla je ona.

Najednom mi je laknulo da je netko koga znam već obavio LEEP, ali sam bila i užasnuta činjenicom da me čeka bolan zahvat, stoga sam nekoliko tjedana prije konzultacija s liječnikom koji će obaviti zahvat (da, drugi liječnik) provela – istražujući.

Jednu stvar koju sam naučila iz ovog iskustva je da internet može biti vrlo opasno mjesto za traženje zdravstvenih informacija. Od tada sam se počela šaliti da ako si pokušate sami postaviti dijagnozu koristeći se informacijama s interneta, uvjerit ćete sami sebe da ste u drugom stanju i da imate rak.

Također sam naučila da, unatoč  saznanjima o HPV-u sakupljenih putem Gardasil kampanje i drugih obrazovnih inicijativa vezanih za rak grlića maternice, još uvijek je postojala značajna količina dezinformacija koje su kružile u javnosti. Kad sam imala kolposkopiju, rekla sam svom dečku što se događa najviše zbog toga što sam htjela da zna da ću imati nerutinski medicinski zahvat i da nećemo moći imati spolne odnose neko vrijeme. Njegova prva reakcija je bila: „Čekaj, bih li se ja trebao zabrinuti?“

Bila sam tako razočarana što on nije znao ništa o virusu i na to uopće nije reagirao, ali sam shvaćala da je vrlo uznemirujuće kad ti partner kaže da ima spolno prenosivu bolest. Rekla sam mu sve što znam uključujući da, nažalost, ne postoji način provjere virusa HPV-a kod muškaraca. Rekla sam mu da ne brine, naročito stoga što ne postoji mogućnost da dobije rak grlića maternice, ali da svakako ne bi škodilo da posjećuje svog doktora ili urologa redovito. Kad me pitao što je to urolog, shvatila sam imam veći problem kojim se moram baviti.

Kad sam se konzultirala s novom liječnicom, pitala sam ju može li LEEP utjecati na moju sposobnost da imam djecu. Rekla mi je da jedan LEEP vjerojatno ne bi imao negativne posljedice na moju sposobnost da zatrudnim, međutim, ako bih se morala podvrgavati ovoj proceduri nekoliko puta, mogla bih pretrpjeti nešto što se zove cervikalna insuficijencija, što može uzrokovati da se maternica rastegne suviše rano u trudnoći što može dovesti do pobačaja.

Već sam se obavezala na ovaj zahvat, ali me ovo otkriće počelo brinuti. Do tada sam već navršila 24 godine (bilo je potrebno oko 5 mjeseci za dijagnozu i sve procedure), ali nisam bila ni blizu razmišljanja o djeci. A onda opet, stajala sam ovdje, morajući birati između mogućeg raka i mogućnosti da ne budem sposobna zatrudnjeti. Ipak, vjerovala sam svojim liječnicima i liječnicama te sam išla naprijed.

Nekoliko tjedana kasnije nakon što sam obavila LEEP (što svakako nije bilo zabavno, ali ni tako grozno), čula sam na radiju da ginekolozi i ginekologinje savjetuju da se žene trebaju ići na PAPA test dva puta godišnje umjesto jednom, jer preskakanje može dovesti do potrebe za izvođenjem zahvata poput LEEP-a, što se može izbjeći. Zapamtite, one niskorazvijene stanice imaju pristojne šanse da nestanu same od sebe, ali meni je savjetovano da spalim dio svog cerviksa kako bih bila sigurna. Skoro sam bacila radio na drugi kraj sobe. Doktorica mi je rekla da bih trebala ići na PAPA test svakih šest mjeseci sve dok ne dobijem dva nalaza za redom normalna. Što sam, dovraga, sad trebala napraviti, ne ići?

Pomislila sam, PAPA testovi su bezopasni, a ja sam osigurana, pa sam zadnje tri godine išla kod ginekologinje svakih šest mjeseci na pregled. Nikad nisam imala dva normalna PAPA testa zaredom, ali također nisu se više razvile displazije, što je značilo da nema biopsije niti LEEP-a. Budem li ikad više savjetovana da obavim LEEP, nemam pojma što ću učiniti.

Što me i dovodi do razloga zašto sam htjela napisati ovaj članak. Postoji puno mitova o HPV-u. Ali postoji još veći problem: jako smo loši po pitanju razgovora o našem seksualnom zdravlju. Nekoliko mjeseci nakon obavljenog LEEP-a, jedna moja prijateljica mi je rekla da joj je dijagnosticiran HPV i uzrujala se. Znala je već sve o mom slučaju, a ja sam joj rekla sve što znam i dodala kako nema potrebe da bude zabrinuta. Ona je upravo počela izlaziti s nekim i rekla da je, iako je znala da ne treba brinuti, mislila „da je on zaista super tip“.

Ako živimo u svijetu u kojem žena sumnja u dobrotu čovjeka jer joj je možda prenio virus koji ima ili će imati polovina stanovništva, itekako imamo posla za obaviti. I kad se medicinska zajednica ne može složiti oko toga trebamo li biti oprezne s preventivnom medicinom ili čekati da se nešto kancerogeno pojavi, jedini način da donosimo racionalne odluke o našem zdravlju jest da sakupimo što više informacija. A to će početi tako da podijelimo informacije koje već imamo.

Ako vam liječnik/ica kaže da nešto nije u redu, pitajte ga/je što to znači. Ako vam kaže da je potrebno  podvrgnuti se nekom zahvatu, pitajte što to podrazumijeva. Ako nikad niste čuli za to stanje ili zahvat, pitajte prijatelje/ice ako oni znaju nešto o tome. Ako neka od vaših prijateljica spomene da boluje od nečega s čime ste se vi već suočile, recite joj o tome sve što znate.

Kako biste započeli/e, a u čast Mjeseca borbe protiv raka grlića maternice, ovdje su najvažnije stvari koje treba znati o humanom papiloma virusu, poznatom kao HPV:

  • HPV je najčešća spolno prenosiva infekcija; 50 posto seksualno aktivnih Amerikanaca i Amerikanki bolovat će od HPV-a u nekom trenutku svog života
  • U većini slučajeva, HPV ne pokazuje nikakve simptome i u 90 posto slučajeva imunološki sustav ga se sam rješava unutar dvije godine.
  • Postoji više od 100 vrsta HPV-a, od kojih se 30-40 prenose spolnim putem
  • Od spolno prenosivih vrsta HPV-a, dvanaestak može dovesti do raka grlića maternice
  • HPV cjepivo je odobreno za uporabu i kod muškaraca i kod žena
  • Dok je rak grlića maternice najčešći tip raka povezan s HPV-om, ovaj virus može također dovesti do oralnih ili analnih vrsta raka kod muškaraca i žena
  • PAPA test može identificirati ako žena ima visoko riskantni HPV, ali ne i koju vrstu, a za muškarce trenutno ne postoji test na ovaj virus
  • Muškarci i žene mogu prenijeti HPV jednu drugima međusobno, a budući da je HPV često bez simptoma, ukoliko ste imali više od jednog partnera, nemoguće je znati tko vam ga je prenio, čak i ako ste trenutno monogamni.

Izvor: libela.org, 26.01.2013.

Facebook Comments